Efekat Paname

Categories Svemir

Svi ti nasmejani ljudi sa juga koji nemaju ništa osim tranzistora, plastične stolice i prijatelja.

U ovom gradu živi puno pametnih glava, među kojima je i Ilija. Kao i većina, uhvaćen je kleštima svojih dana koji se ponavljaju i nisu ružni – ali su njihovi sati prolaze neumitno i sami se sebe ne sećaju.

Ilija u mladosti

Ilija razmišlja o klijentu, sortira račune što raskupusani sede u fioci, pije pivo, razvrstava veš i skroluje, pita se šta da radi sa toliko plastičnih kesa što se gomilaju u cegeru. Nije to dobro za planetu, misli. Naštimovana gitara gleda ga sa zida. Ali jednog dana Ilija shvata surovu istinu – da se ovaj dan već dogodio, više puta nego što iko želi da se seća.

Ali nije ni u tome problem.

Problem se pre sastojao i tome što su svi minuti potrošeni na sortiranje računa – možda – mogli biti spektakularni. Ipak, Ilija se nije sećao teksture koverata od Infostana pod jagodicama prstiju, nije ga pogodio snimak slatkog buldoga i bebe s Instagrama, ne zna kako mu mirišu gaće nakon što napuste veš mašinu.

Prvo pomisli da se ubije, pa da se prijavi za misiju na Mars, a onda mu dođe da legne da spava.

Ko su ti ljudi – kao – misionari? Koji su sami sebi napisali neku disciplinu? Kako je to moguće? Da li su bili srećni? Želi da optuži genijalnost tačkom nedostataka – nedostatka prijatelja, društvenog života ili samo ludilom koje poput onih končića protiv uroka okružuje genijalnost. Onda shvata da se samoslagao i da je u tom slučaju niko drugi do lika iz kraja koji tuđe uspehe pripisuju vezi u sudu stricu koji je policajac, rođenju pod srećnom zvezdom, sjebanim političkim prilikama. Kako je jebač države na fejsbuku poslednje što želi biti, smislio je alernativni plan.

.

.

.

Ipak nema plana. Jedini zaključak do kog je došao jeste da mora prestati da planira. U procesu razlivanja napisao je pesmu o medvedu i vodopadu i setio se, pod naletom hrabrosti i stida u isto vreme, šta zapravo želi. Želi najtežu stvar koja je ikad izmišljena. Želi slobodu. I ljubav, to se podrazumeva.

Hoću nazad moje jutro u tišini! Naivni polet, leteća stopala, i kaleidoskop, da budem iskreno iritantno radostan kao u mladosti i moć da vidim i mač svemogući da prikoljem sve što me održava zauzetim kako mi ne bi dalo vremena da se zapitam gde je smisao i padnem u depresiju jer nisam naviknut na toliko vremena u potrazi za smislom.

Kad je shvatio da će svaki mali potez koji povuče direktno uticati samo na njega, i da je jedini potez koji donosi konačnost trenutak kada iskorači s obe noge sa mosta, prestao je i da se boji.

Kada je dao otkaz desile su se sledeće stvari: naspavao se, umro od sreće kad se sutradan probudio i otišao na reku umesto u kancelariju, razdragan i odmoran i onda je dugo bio razdragan i odmoran i onda je postao umoran od odmora i zamrzeo se krvnički, i zapitao se ko li mu je utuvio u glavu da je svakodnevni sumanuti trud da zaradiš pare razlog da uveče zaspiš kao medved u zimu i da te mama potapše po ramenu. U pokušaju ubistva prvobitnih ideja izmislio je vreme da postane ono što je oduvek znao da treba da postane. Ali nije znao kako.

*

Čoveka je stvorio veliki prasak, okeani, prašume i zemljotresi a ne hijerarhije, karijere, parketi i pločice sa zvanjem. To svi znaju i svi zaboravljaju.

Mnogo pre nas, kopno i more su već bili tu. Ne baš onakvi kakve ih znamo: Severna i Južna Amerika su bile razdvojene, okeani su se kretali slobodno. Ispod njih se, međutim, dešavala velika seoba. Pacifička i Karipska tektonska ploča su hrlile jedna prema drugoj. Kao i svaka kolosalna ljubavna priča, i ova je izrodila vulkane koji su formirali Karipska ostrva. U isto vreme, dve tektonske sile su gurale dno okeana ka površini. U nekoliko narednih miliona godina izroniće kompletna Panama, koja će spojiti dva kontinenta i izazvati najveću promenu na planeti Zemlji u poslednjih 60 miliona godina.

S obzirom na smešnu veličinu Paname u odnosu na masivne komade kopna koji u to vreme stoje na Zemlji, posledice koje će ona izazvati me teraju da se zapitam zašto se kaže „efekat leptira“ a ne „efekat Paname“. Zbunjeni okeani su morali da promene tokove svojih struja. Zatvoreni Atlantik sada šalje svoje struje severno, gde su se susreću sa toplim vodama Meksičkog zaliva, teku uz Severnu Ameriku i vraćaju nam se u Evropu. Pre tri miliona godina, to je značilo oko 10 stepeni toplija godišnja doba. Danas je zovemo Golfska struja.  U padajućim dominama ovakvih dramatičnih promena, menjala se i atmosfera, i padavine, i pejzaž svuda okolo. Kopneni most je omogućio životinjama Južne i Severne Amerike da pređu na drugu stranu i istraže nove svetove. Napravio se najnoviji najraznovrsniji ekosistem!

Sa druge strane okeana neke vrste su umirale od klimatskih promena. Neke su se prilagodile. Ali Panama nije ni slutila šta će tek izazvati. Na kontinentima preko puta lišće se sušilo. A onda i stabla. Naši daleki majmunoliki preci nisu imali izbora. Morali su da siđu s drveta i potraže sklonište. I da istraže šta još može biti hrana i naprave alatku kojom mogu da razbiju novootkriveni plod ili naprave štek. Umiranje raja je uslovilo buđenje misli. Hominidi su počeli da uče. Taj trenutak prelomiće istoriju i pokrenuti razvitak vrste koja će kasnije zavladati svetom.

Dokle smo dogurali za tih par minuta. Toliko smo dobri da smo grozni.

*

Kako se građanski život trudio da ga očuva na sobnoj temperaturi, Iliji su zamrli receptori i ideje sablasne zime i užarenih leta i onako fino mu je sve je okej. Čak je bio toliko moćan da je napravio privatni rajić, ali se osećao još moćnije kad je otkrio kakva se čuda kriju izvan njega. Ako je moj prapradeda majmun bio u stanju da se snađe kad mu je nestao dom, a da nije ni znao zašto, mogu i ja sad, kad je svet manji nego što je ikada bio za ljudsku rasu. Duboko unutra, ja sam majmun koji čeka da se zatvori Panama, da me potera da se snađem, da vidim šta ima iza ograde.

Sloboda izbora je beskonačna i neverovatno je to što i onda kada nam se sama ukaže, pustimo je da ispari jer nikad nismo naučili šta sve može sa njom. Dolazi bez uputstva i zahteva improvizaciju. Zato je samoizmicanje tepiha pod nogama možda najbolja stvar koju je Ilija sebi mogao da uradi. Možda polomi nos, pa se seti da ga ima. A možda je ispod tepiha skriveno blago.

Ispostavlja se da mu rade i ruke i noge i da mu lupa srce u rebrima. Zahvaljujući geološkim dešavanjima i kosmičkim aktivnostima na koje nikako ne mogu da utičem ja postojim. Mnogo toga je veće od Karipske ploče. Ali ona to ne zna, zato i pravi vulkane. Ilija zna šta je veće od njega, ali isto tako zna i kome i čemu je on veliki i koliki niz poteza može da povuče da napravi nešto divno i revolucionarno, makar na mikronivou koji se zove moj život. Životi se isto tako sudaraju svakog minuta i uzburkaju mu se pluća kad pomisli šta ovi sudari mogu da izazovu.

Uzeo je onu gitaru i odsvirao t-t-t, t-t-t-t (Smoke on the water) Bar nije „Krivo je more“, pomisli čestitajući sam sebi.

Svaki dan može da bude mali doprinos. Ovo je moj doprinos danasu.

 

Kolaži: Mariano Peccinetti, Hugo Barros

 

Podeli

1 thought on “Efekat Paname

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *