Kolumbija III – Vaga za merenje čuda

Categories Zemlja

Lik s kojim sam delila sedište u autobusu (za dve srpske, ali jednu i jednu četvrtinu kolumbijske guzice) je u krilu držao papagaja, sasvim mirnog papagaja, na povocu. Nije to bio onaj džinovski koko sa crvenim repom nego tigrica, kao sve one Kiće i Miće koje smo gajili u mladosti. Prvo pomislih da možda naplaćuje slikanje ili tako nešto, ali previše mi je primerno izgledao za takvu egzibiciju. Zato sam se dala u istraživanje. Ispostavilo se da je lik kupio papagaja, ali nije imao pare za kavez, pa sad ptica već mesecima živi u kartonskoj kutiji ali kad ima vremena on je izvede malo u šetnju. Eto. Ne znam šta bih dodala.

Najnoviji trans koji mi se dogodio bio je drugačiji od svih dosadašnjih kolumbijskih transova. Naime, bili smo u Guahiri – nekih 6-7 sati vožnje od Barankilje, ka Venecueli. Ukratko, to je pustinja koja izlazi na more, okružena džunglom i nastanjena domorocima, od kojih smo upoznali Wayuu ljude, koji žive u seocima uz obalu, iznajmljuju amake (viseće spavajuće vreće, ne znam kako se kaže na srpskom), muzu chibue (koze) i pletu torbe i narukvice, eto od toga žive. I prelepi su. Ne može se ništa živo i zeleno uzgajati jer je na tlu pesak a temperatura oko 44C, ali ima ribe u izobilju. One koze šta jedu stvarno nemam pojma. Struje ima u priobalju, ali od 18 do 23. Što znači – NEVIDLJIVO NEBO!

Ono je nad Gvahirom toliko prenaseljeno zvezdama da se ni ne vidi. Možete zamisliti svu romantiku ovog sveta! Sve vreme sam malkice patila što nemam dušek (u ovoj zemlji nigde nisam našla jebeni dušek!) da isplovim na pučinu noću i da pijem vino. A možda je i dobro što ga nisam imala, sad ću objasniti zašto.

S vremena na vreme osećam čežnjetinu za potpunim rasterećenjem. Da nemam ništa. Znate ono kad imate puno stvari pa stvari počnu da imaju vas. Nisam zapala još na tu stranu, ali zamalo da me od puta odvuče ideja preseljenja u samotni stan, pa imam stan, divan stan za mene, u Beogradu, o zamisli samo život u nezavisnom kraljevstvu, dobro je pa je lasta u meni izvojevala pobedu, ali zamalo da me udobnost zezne. Nego. Zamisli stvarno ne poseduješ baš ništa, samo tako postojiš u nekom velikom i otvorenom prostoru, imaš neku poluodeću i mršav si taman toliko da ostaneš zdrav, i to zato što jedeš taman toliko koliko ti zaista treba, i smeješ se kad ti je nešto smešno, i nikad nisi čuo nijednu reklamu, i niko ti nikada nije rekao kako treba da ti izgledaju obrve, ni kako treba da sediš, ni kad treba da se udaš i razmnožavaš ni ko je dobio izbore ili Nobela za književnost. Možda tek kad ništa ne bi imao znao bi da imaš ruke, nepce, bubrege, moć, možda i treće oko, ideje, inicijativu, misao koje će promeniti svet. Čini da samo tako možeš postati pravi prijatelj planete. Mislim onako, da joj ništa ne uzimaš, a da uživaš u njoj, da živite u simbiozi do kraja sveta.

Katrin i ja u zemlji ničega
Neznana pokahontasica u svome dvorištu

I eto ti ljudi, oni se svakog jutra bude sa pogledom na isti horizont, kad Sunce kaže da je dan, i idu na spavanje kada svetla više nema. Šta rade po ceo dan? Pitala sam jednu devojčicu, nije me ništa razumela jer imaju svoj jezik, španski znaju čisto da ponude turistima torbe, ali je ostala neko vreme da lažno ćaskamo tako da kapiram da ipak znaju šta je dosada. Posle je došlo neko kuče pa su se jurili po plaži a onda ga je ubacila u vodu i vukla za rep u dubinu. Ne znam da li je to sreća ili nije. Pegaz kaže da definicija sreće svakako i ne postoji, pa sam ostavila to pitanje da visi nad pustinjom. Meni, belom čoveku, je trebala neka animacija kako bi dan bio potpun pa smo odlučili da odemo kroz pustinju do neke plaže iza brda, sat, dva odatle, za koju kažu da je domaćica skandaloznog zalaska sunca. A jes bio lep. Ali opet me je više fasciniralo to beskonačno ništa, mozak mi se izluftirao i omogućio mi da ponovo razmišljam, mislim da stvarno razmišljam i odem negde tamo. Svako malo bih se, međutim, vraćala, da budem tu, baš tu, baš tad, kako već tom trenutku ništa drugo ni ne postoji osim toga gde sam i šta sam. Dugo sam u glavi spajala svetove i nervirala se što se ne mogu izmešati, i doživela sam pravu pravcatu nirvanu kada sam prihvatila činjenicu da je jedan, jednostavno, na jednoj strani okeana a drugi na drugoj. Ima tako tih jednostavnih stvari koje se podrazumevaju a treba ti sto godina da ih zaista razumeš. I onda te onesveste. Nešto kao kad ukapiraš da si svoj, a ne dete svojih roditelja. To je isto dobra konstatacija.

Na putu nazad smo se izgubili, što je bio skoro pa orgazam mog iskustva konzumiranja ničega, mrakčina u pustiji, gde dalje? Na kraju nađosmo more pa smo se bacili na pod i setili se da imamo vino u rancu i to belo, a onda se neko prodrao, a to je bio Španac koji je podigao glavu (e da Španac – on se mora objasniti nekad, prelud je) i ugledao džinovsku zvezdu padalicu. I tako je počelo. Bila je to noć kada je pola sveta ležalo na pesku u pustari, pilo bijelo iz tetrapaka pod kišom zvezda koje su zauvek padale, nisam više mogla da se setim ni šta da poželim. Međutim, i drugi su želeli, a bilo nas je sedmoro. Sedam glava puta petnaest želja, zamislite koliko je to materijala!? Jedan dečko mi je pre sto godina postavio to pitanje, tipa da li se veličina zgrade menja u odnosu na to da li vidiš cigle ili sve glave koje u njoj spavaju, misle, žele i nadaju se nečemu, i nisam ga nikad zaboravila, mnogo mi to bilo zanimljivo, pogotovo što sam bila mala i još uvek nisam znala da mitska bića zapravo postoje. Tako mislim da smo mi, ako nas je te noći neki vanzemaljac gledao, bili mnogo veliki, svetleći i važni, umesto mizernih tačkica među milijardama istih takvih tačkica kakve smo obično. I taj trenutak je bio prevažan.

Dom
Uvek vruće i prelepo osvetljeno

 

Jedan mudri čovek je rekao da je sve relativno, a drugi da život nije ono što nam se desilo, nego ono čega se sećamo, i ova dva zaključka koegzistiraju u savršenom braku. Kolumbija je učinila da se moja čula pretvore u čuda. Receptore čuda ustvari, ali ovako je rečenica bolje zvučala 🙂 I tako dok hodam po žici razapetoj preko Atlantskog okeana, kapiram da se na vagi ćivota čuda čudno mere, i da je to jedna predivna stvar. Tamo, na drugoj strani, skrivena su sva tajna čuda sveta za koji znam. Ona na koja imam ekskluzivno pravo. Pas koji pada u trans svaki put kada dođeš kući, beskrajni krugovi u dvojci uz vince jer je lep Beograd, a i vince. Površina stola u koju se lupa kad se već malo zarumeniš od pićenceta, a neko ne razume tvoju teoriju o mošnicama i merdevnama, dobra pesma koja se deli očima razrogačenim i režanjem na muziku, izmišljene reči koje neko razume, taj zagrljaj u koji staju sva sazvežđa Guahire. A ne bi se ni setio da su čuda, da ih se u jednom trenutku nisi oslobodio. Da, da, oslobodio, zadovoljna sam, ubola sam reč iz nehata! Nekako moraš da skočiš iz prefensi aviona da bi osetio senzaciju slobodnog pada. I da onda dotakneš tlo i poljubiš ga od radosti. Vaga ne radi dok ne staviš nešto na drugi tas, je l da?

Nije to neka moja filozofija – tako radi svet. Zamisli staviš sva svetska čuda u jedan grad. Kičerica+ne bi bila svetska čuda nego tematski park. Ko još preferira tematski park nad Čičen Icom!?

Čekaj, i dalje smo u Guahiri.

Kad je tetrapak presušio, a nevidljivo nebo opet postalo poluvidljivo, skinuli smo se goli i zaleteli se u more, zaokruživši novonastalu situaciju u mojoj glavi preciznije od šestara. Posle smo se ušuškali u amake, a Mašu je probudio magarac koji je došao u sred noći i posmatrao je kako spava.

Podeli

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *